U hrvatskom sustavu procjena sposobnosti za vožnju prvenstveno je uređena kroz zdravstvene preglede vozača, medicinu rada, liječnike i nadležna tijela. Kada postoje zdravstvene, kognitivne, vidne ili funkcionalne promjene koje mogu utjecati na sigurnost vožnje, važno je poštovati važeći hrvatski zakonodavni okvir i uputiti osobu na odgovarajuću medicinsku procjenu.
Ipak, iskustva iz drugih europskih zemalja mogu nam pomoći da o ovoj temi razmišljamo šire. U nekim sustavima odluka o vožnji ne promatra se samo kao “osoba smije voziti” ili “osoba više ne smije voziti”, nego kao spektar mogućih ishoda: nastavak vožnje uz praćenje, kraće razdoblje valjanosti dozvole, ograničenje vožnje, prilagodbe vozila, dodatna procjena ili prestanak vožnje.
Primjerice, u Ujedinjenom Kraljevstvu DVLA nakon procjene zdravstvenog stanja može odlučiti da osoba nastavi voziti, dobije dozvolu kraćeg trajanja, vozi uz određene prilagodbe vozila ili da mora prestati voziti. Takav pristup može biti vrijedan u edukaciji jer pokazuje da odluka o vožnji nije uvijek “sve ili ništa”, nego može uključivati prijelazne i individualizirane korake.
Slična logika postoji i u širem europskom okviru. Europska pravila predviđaju da se uvjeti pod kojima je vozač ovlašten voziti mogu upisati u vozačku dozvolu putem kodova, primjerice kada je vožnja dopuštena samo u određenim uvjetima ili samo u prilagođenom vozilu. U Francuskoj se, primjerice, ograničenja vožnje upisuju na vozačku dozvolu u obliku kodova, a postoje i kodovi za ograničenu uporabu zbog medicinskih razloga, uključujući vožnju samo danju ili ograničenje na određeno područje. U Nizozemskoj se sposobnost za vožnju procjenjuje putem zdravstvene izjave i, kada je potrebno, dodatnog pregleda od strane liječnika; cilj je utvrditi je li osoba tjelesno i mentalno sposobna za sigurnu vožnju. U Irskoj vozači imaju obvezu obavijestiti nadležno tijelo ako imaju dugotrajnu bolest ili ozljedu koja može utjecati na sigurnu vožnju, a pri obnovi dozvole može biti potreban medicinski obrazac.
Za hrvatski kontekst ovo ne znači preuzimanje tuđeg sustava, nego otvaranje prostora za preporuku: kada je to medicinski i pravno dopušteno, važno je razmotriti može li se sigurnost povećati postupnim i individualiziranim pristupom. To može uključivati ograničavanje vožnje na dnevne, poznate i kraće rute, izbjegavanje vožnje noću, po kiši, u gužvi ili na autocesti, dodatnu medicinsku ili psihološku procjenu, procjenu vida, razgovor s obitelji te planiranje alternativne mobilnosti.
Iz radnoterapijske perspektive, vrijednost ovakvog pristupa je u tome što osobu ne gledamo samo kroz pitanje dozvole, nego kroz pitanje svakodnevnog života: što vožnja osobi omogućuje, koje su vožnje još sigurne, koji rizici više nisu prihvatljivi i kako osoba može ostati mobilna, uključena i dostojanstvena ako vožnja više nije sigurna.
Literatura:
