Kada govorimo o osobama s intelektualnim teškoćama i mobilnosti, stručnjaci često prvo pomisle na rizik:
“Može li osoba sigurno putovati?”
“Može li razumjeti promet?”
“Može li voziti automobil?”
Ta su pitanja važna. Ali ako ostanemo samo na riziku, lako previdimo mogućnosti osobe.
Suvremena literatura o osobama s intelektualnim i razvojnim teškoćama sve više naglašava da je mobilnost povezana s kvalitetom života, sudjelovanjem u zajednici, zapošljavanjem, neovisnošću i samoodređenjem. Istraživanja navode da osobe s intelektualnim i razvojnim teškoćama često imaju manje dostupnih oblika prijevoza, rjeđe imaju vozačku dozvolu i češće ovise o drugima, ali da cilj ne bi trebao biti smanjiti očekivanja, nego razviti pristupačne i individualizirane oblike podrške.
Zato u ovom modulu ne krećemo od pitanja:
“Smije li osoba s intelektualnim teškoćama voziti?”
nego od pitanja:
“Koje oblike sigurne mobilnosti osoba može razviti uz procjenu, trening, podršku i realan plan?”
Dijagnoza intelektualnih teškoća sama po sebi ne smije biti automatski zaključak da osoba ne može učiti vožnju, koristiti javni prijevoz ili razvijati veću samostalnost u zajednici.
To ne znači da će svaka osoba s intelektualnim teškoćama moći voziti automobil. Neke osobe neće moći zadovoljiti zahtjeve sigurne vožnje. Ali dio osoba, osobito uz blaže teškoće, dobar uvid, dobru regulaciju, jasnu podršku, dovoljno vremena za učenje i odgovarajuću procjenu, može razvijati vozačke ili predvozačke vještine.
U UK okviru, primjerice, osobe s learning disability trebaju obavijestiti DVLA ako teškoća utječe na sposobnost sigurne vožnje, ali sama činjenica postojanja teškoće nije jednaka zabrani vožnje. Sustav polazi od pitanja utječe li stanje na sigurnu vožnju. Driving Mobility u UK dodatno navodi da za osobe sa special educational needs može, ali i ne mora biti moguće naučiti voziti do potrebnog standarda, zbog čega se preporučuje individualna procjena.
Pitanje za stručnjake:
Kada čujete “osoba s intelektualnim teškoćama želi voziti”, je li vaša prva misao “ne može” ili “što trebamo procijeniti da bismo znali što je sigurno i moguće?”
Prvo, mobilnost je preduvjet sudjelovanja. Bez sigurnog prijevoza osoba teže dolazi na posao, edukaciju, zdravstvene usluge, aktivnosti slobodnog vremena, druženje i odnose u zajednici.
Drugo, osobe s intelektualnim i razvojnim teškoćama često imaju nezadovoljene potrebe u prijevozu. To ne znači da nemaju potencijal, nego da sustav često ne nudi dovoljno podrške, treninga i dostupnih opcija. Istraživanja o community mobility planovima pokazuju da individualizirani planovi mobilnosti mogu biti izvedivi i povezani s napretkom u putnim vještinama kod osoba s razvojnim teškoćama.
Treće, vožnja automobila je samo jedan oblik mobilnosti. Za neke osobe cilj će biti sigurno pješačenje poznatom rutom, za neke korištenje tramvaja ili autobusa, za neke taksi ili prijevoz na poziv, a za neke — uz odgovarajuće uvjete — učenje vožnje.
Četvrto, procjena mora biti funkcionalna, a ne samo dijagnostička. Treba gledati kako osoba razumije upute, uči iz iskustva, prepoznaje rizik, koristi podršku, regulira stres i reagira u stvarnim ili simuliranim situacijama.
Vožnja je složena aktivnost.
DVLA vodič za medicinske stručnjake opisuje vožnju kao brzo ponavljajući ciklus u kojem osoba mora istovremeno primati informacije iz okoline, obraditi ih kroz kognitivne procese poput pamćenja i prosudbe te donijeti i provesti odluku u prometu.
U Hrvatskoj ne postoji jedan objedinjeni vodič jednak britanskom DVLA dokumentu “Assessing fitness to drive”. Najbliži ekvivalent čine Pravilnik o zdravstvenim pregledima vozača i kandidata za vozače, Zakon o sigurnosti prometa na cestama, Pravilnik o vozačkim dozvolama te postupci MUP-a vezani uz izvanredne nadzorne zdravstvene preglede. Hrvatski okvir je prvenstveno regulativan i medicinsko-administrativan, dok britanski DVLA vodič pruža detaljnije praktične smjernice za pojedina zdravstvena stanja i komunikaciju zdravstvenih stručnjaka.
Kod osoba s intelektualnim teškoćama posebno gledamo:
Važno: osoba može dobro naučiti rutinu, ali vožnja traži i snalaženje u neočekivanom. Zato je procjena važna.
Osobe s intelektualnim teškoćama nisu jedna skupina s jednim odgovorom. Neke osobe neće moći sigurno voziti automobil. Neke osobe mogu razviti predvozačke vještine. Neke mogu, uz procjenu, podršku i dovoljno vremena, učiti voziti. Mnoge mogu razvijati veću samostalnost kroz javni prijevoz, poznate rute, taksi, pratnju, vizualne kartice i druge oblike mobilnosti.
Naš stručni zadatak nije unaprijed zatvoriti vrata, nego otvoriti siguran i realan proces procjene.
Ne pitamo samo: “Može li osoba voziti?”
Pitamo:
“Koja mobilnost je za ovu osobu moguća, sigurna, dostojanstvena i važna za njezin život?”
