Procjena sposobnosti za vožnju, osobito u starijoj dobi ili kod kognitivnih, neuroloških, psiholoških, vidnih ili funkcionalnih promjena, mora biti multidisciplinarna.
Radni terapeut donosi važan funkcionalni i okupacijski pogled, ali ne smije ostati sam u ovom procesu. Potrebno je povezati informacije iz više izvora kako bi odluka bila sigurnija, etičnija i pravednija.
Liječnik je ključan za razumijevanje zdravstvenog stanja koje može utjecati na vožnju. To uključuje neurološke bolesti, demenciju, moždani udar, epilepsiju, dijabetes, kardiovaskularne bolesti, poremećaje spavanja, bol, umor, učinke lijekova i druga stanja. Funkcionalna procjena starijeg vozača uključuje vidne, motoričke i kognitivne sposobnosti, a kod potrebe se uključuju i specijalisti poput oftalmologa, neuropsihologa, radnih i fizioterapeuta te stručnjaka za rehabilitaciju vožnje.
Liječnik pomaže odgovoriti na pitanja:
Psiholog ili neuropsiholog važan je kada postoje pitanja vezana uz:
Psiholog može pomoći razlikovati radi li se o blažem kognitivnom usporenju, značajnijem neurokognitivnom poremećaju, anksioznosti u vožnji, smanjenom uvidu ili drugim čimbenicima koji utječu na sigurnost.
Radni terapeut povezuje rezultate testova s funkcionalnim životom osobe.
Radnoterapijska pitanja nisu samo:
“Kakav je rezultat testa?”
nego:
“Kako se ta teškoća vidi u svakodnevnom životu?”
“Koje vožnje osoba još izvodi sigurno?”
“Koje situacije već izbjegava?”
“Što vožnja osobi omogućuje?”
“Kako će osoba ostati mobilna ako vožnja više nije sigurna?”
Radni terapeut može povezati rezultate Clock Drawing Testa, TMT-a, Bells Testa i MVPT-a s konkretnim aktivnostima: odlazak liječniku, trgovina, ljekarna, posjet obitelji, javni prijevoz, taksi, pratnja, dostava i druge opcije mobilnosti u zajednici.
U procjeni vožnje ne promatramo samo zna li osoba upravljati automobilom. Sigurna vožnja zahtijeva istovremeno korištenje pažnje, vida, vidno-prostorne percepcije, brzine obrade informacija, planiranja, izvršnih funkcija, pamćenja, uvida, motoričke organizacije i emocionalne regulacije.
Zato se u radnoterapijskoj procjeni mogu koristiti različiti klinički “off-road” alati koji nam pomažu razumjeti koje vještine osoba koristi prije nego što sjedne za volan. Važno je naglasiti da nijedan od ovih testova samostalno ne odlučuje smije li osoba voziti. Oni su dio šire procjene i pomažu u kliničkom zaključivanju, razgovoru s osobom i obitelji te odlučivanju treba li dodatna medicinska, psihološka, neuropsihološka ili specijalizirana procjena vožnje.
Clock Drawing Test je kratka kognitivna probirna procjena u kojoj osoba treba nacrtati sat, pravilno rasporediti brojeve i postaviti kazaljke na zadano vrijeme. Koristi se kao probir kognitivnih teškoća povezanih s demencijom, delirijem, neurološkim i psihijatrijskim stanjima.
U kontekstu vožnje, crtanje sata može dati uvid u:
Kod starijih vozača Clock Drawing Test može pomoći prepoznati osobe kojima je potrebna dodatna procjena, ali istraživanja naglašavaju da se ne smije koristiti kao jedini alat za odlučivanje o sposobnosti vožnje.
Zadatak 1: “Što nam sat govori?”
Trail Making Test je papir-olovka procjena pažnje, vizualnog pretraživanja, brzine obrade informacija, psihomotoričke brzine i kognitivne fleksibilnosti. U dijelu A osoba povezuje brojeve redom, a u dijelu B naizmjenično povezuje brojeve i slova. Klinički vodiči za starije vozače navode da TMT A i B procjenjuju radno pamćenje, vizualnu obradu, vidno-prostorne vještine, selektivnu i podijeljenu pažnju te psihomotoričku koordinaciju.
U vožnji su te vještine posebno važne jer vozač mora:
TMT se često spominje u literaturi kao probirni alat povezan s vozačkim rizikom, osobito kod starijih osoba i osoba s kognitivnim promjenama. Ipak, kao i drugi testovi, ne može samostalno odlučiti o sposobnosti vožnje.
Zadatak 2: “Što se događa kada trebam prebaciti pažnju?”
Bells Test je procjena vizualnog pretraživanja i jednostranog prostornog zanemarivanja. Osoba na papiru treba pronaći i označiti zvona među distraktorima. Stroke Engine opisuje Bells Test kao cancellation test koji omogućuje kvantitativnu i kvalitativnu procjenu vizualnog neglecta u bliskom prostoru.
Ova procjena može biti osobito važna kod osoba nakon moždanog udara, traumatske ozljede mozga ili drugih neuroloških stanja. U kontekstu vožnje, teškoće vizualnog pretraživanja ili zanemarivanja jedne strane prostora mogu utjecati na:
Zadatak 3: “Što ne vidim, a mislim da vidim?”
Motor-Free Visual Perception Test — MVPT procjenjuje vizualno-perceptivne sposobnosti bez zahtjeva za motoričkim crtanjem ili kopiranjem. Shirley Ryan AbilityLab navodi da MVPT procjenjuje područja kao što su prostorni odnosi, figura-pozadina, vizualna diskriminacija, vizualno zatvaranje i vizualno pamćenje.
U radnoj terapiji je ovaj alat koristan jer nam pomaže razumjeti kako osoba interpretira vizualne informacije. To je važno za vožnju jer vozač mora:
Literatura o MVPT-u i vožnji sugerira oprez: MVPT može biti koristan za razumijevanje vizualno-perceptivnih vještina, ali ne bi ga trebalo koristiti kao jedini prediktor vozačke izvedbe. Autori u AJOT-u navode da bi radni terapeuti trebali razmotriti korištenje više procjena pri predviđanju vozačke izvedbe.
Zadatak 4: “Kako mozak razumije ono što oči vide?”
Ove procjene možemo prikazati kao četiri “prozora” u vještine važne za vožnju:
| Procjena | Što nam najviše pokazuje? | Zašto je važno za vožnju? |
|---|---|---|
| Clock Drawing Test | kognitivna organizacija, planiranje, vidno-prostorne vještine | snalaženje, planiranje, uvid, organizacija |
| TMT A i B | pažnja, brzina obrade, fleksibilnost | prebacivanje pažnje, reakcije, složene situacije |
| Bells Test | vizualno pretraživanje i neglect | uočavanje opasnosti, pješaka, vozila, znakova |
| MVPT | vizualna percepcija bez motoričkog zahtjeva | razumijevanje vizualnog prostora i prometnih informacija |
Clock Drawing Test, TMT, Bells Test i MVPT pomažu nam razumjeti kognitivne, pažnjne i vizualno-perceptivne vještine koje mogu utjecati na vožnju. No nijedan test sam po sebi ne donosi odluku o vožnji. Sigurna i pravedna procjena zahtijeva multidisciplinarni pristup, liječnika, psihologa ili neuropsihologa, radnog terapeuta, obitelj i, kada je dostupno, specijaliziranu procjenu vožnje.
Cilj nije osobu svesti na rezultat testa, nego razumjeti njezinu sigurnost, dostojanstvo, svakodnevni život i mogućnosti mobilnosti u zajednici.
