Vožnja u starijoj dobi ne treba se promatrati kroz pitanje “voziti ili ne voziti” kao da postoje samo dvije mogućnosti. U praksi često postoji prostor između potpune samostalne vožnje i potpunog prestanka vožnje. Taj prostor zovemo prilagodba vožnje.
U europskom kontekstu sve se više naglašava da procjena sposobnosti za vožnju treba biti povezana sa sigurnošću, zdravstvenim stanjem i funkcionalnim sposobnostima, ali i s pravom osobe na mobilnost i sudjelovanje u zajednici. Europski parlament je 2025. izvijestio o dogovoru o modernizaciji pravila za vozačke dozvole, pri čemu se državama članicama ostavlja mogućnost skraćivanja valjanosti dozvola za starije vozače od 65 godina nadalje, dok će za profesionalne kategorije medicinske provjere biti obveznije strukturirane.
U Ujedinjenom Kraljevstvu DVLA može nakon prijave zdravstvenog stanja odlučiti da osoba smije nastaviti voziti, dobiti kraću dozvolu na 1, 2, 3 ili 5 godina, treba prilagodbu vozila ili mora prestati voziti i predati dozvolu. To je dobar primjer kako sustav može razlikovati nastavak vožnje uz nadzor, prilagodbu vožnje i prestanak vožnje.
Iz radnoterapijske perspektive, ovo poglavlje ne služi tome da “oduzmemo ključeve”, nego da zajedno s osobom, obitelji i stručnjacima razmotrimo:
Što je još sigurno?
Što treba prilagoditi?
Što više nije sigurno?
Kako osoba može ostati mobilna i uključena ako prestane voziti?
Prilagodba vožnje znači da osoba još uvijek može voziti, ali uz promjene koje smanjuju rizik i čuvaju sigurnost.
Prilagodbe mogu uključivati:
U UK sustavu postoje Driving Mobility centri u kojima posebno educirani kliničari i instruktori vožnje procjenjuju kako zdravstveno stanje ili invaliditet utječe na vožnju te koje prilagodbe mogu pomoći osobi da nastavi voziti sigurno.
Radnoterapijski gledano, prilagodba je prikladna kada osoba ima dobar uvid, prihvaća preporuke, može dosljedno poštivati dogovorena ograničenja i kada rizik nije visok.
Prilagodba vožnje nije uvijek sigurno rješenje. Kod nekih osoba teškoće postaju takve da ni ograničenja ne mogu dovoljno smanjiti rizik.
Prestanak vožnje treba ozbiljno razmotriti kada osoba:
Kod demencije je posebno važno pratiti uvid, pamćenje, orijentaciju, prosudbu i sposobnost reagiranja na neočekivane situacije. Alzheimer’s Society u UK navodi da osoba s demencijom mora obavijestiti DVLA/DVA ako želi nastaviti voziti, a DVLA/DVA može zatražiti medicinske informacije ili procjenu vožnje.
DVLA također navodi da osobe s medicinskim stanjem koje utječe na sigurnu vožnju moraju prijaviti stanje, osobito ako im liječnik kaže da ne smiju voziti tri mjeseca ili dulje, ako stanje traje tri mjeseca ili dulje ili ako ne zadovoljavaju propisane standarde za vožnju.
| Pitanje | Prilagodba vožnje | Prestanak vožnje |
|---|---|---|
| Uvid osobe | osoba razumije teškoće i prihvaća dogovor | osoba negira rizik ili ne može procijeniti opasnost |
| Teškoće | javljaju se u određenim uvjetima | javljaju se i u poznatim ili jednostavnim situacijama |
| Rizik | može se smanjiti ograničenjima | ostaje visok unatoč ograničenjima |
| Primjer | ne voziti noću ili po kiši | ne voziti jer se osoba gubi na poznatoj ruti |
| Cilj | zadržati sigurne vožnje | očuvati mobilnost drugim oblicima prijevoza |
| Radnoterapijski fokus | sigurnije vozačke navike | plan mobilnosti bez automobila |
Zadatak 1: Može li se vožnja prilagoditi?
Zadatak 2: Semafor odluke
Zadatak 3: Plan prilagodbe vožnje
Zadatak 4: Kada planiramo prestanak vožnje?
Zadatak 5: Razgovor koji ne oduzima dostojanstvo
Zadatak 6: Prijelazni plan — od vožnje prema mobilnosti
Razlikovanje prilagodbe vožnje od prestanka vožnje zahtijeva pažljivo promatranje, razgovor, procjenu i planiranje. Prilagodba vožnje može biti dobar izbor kada osoba ima očuvane sposobnosti, dobar uvid i može poštivati ograničenja. Prestanak vožnje postaje nužan kada rizik više ne možemo dovoljno smanjiti prilagodbama.
Radnoterapijski cilj nije samo odgovoriti na pitanje:
“Smije li osoba voziti?”
nego i:
“Kako će osoba ostati sigurna, mobilna, povezana i uključena u život zajednice?”
