Kako demencija napreduje tako motoričke, kognitivne (i ostale) vještine propadaju bržim ili sporijim tempom, ovisno od osobe do osobe. Sposobnost žvakanja i gutanja ostaje duže sačuvana, no u uznapredovalim fazama nije tako “vješta”. Više je tzv. grickanja nego pravog mljevenja hrane u ustima, a sposobnost korištenja ruku i prstiju znatno je smanjena. Osim toga, često postoje problemi s prepoznavanjem gladi, žeđi (potrebe za jelom ili pićem), a sposobnost iniciranja/započimanja i samostalnog obavljanja tih aktivnosti može potpuno nestati ili biti odsutno dok se ne započne s hranom ili pićem na inicijativu njegovatelja.
“Ruka ispod ruke” (engl. Hand-under-Hand®) je na dokazima utemeljena, znanstveno potvrđena tehnika skrbi za osobe s uznapredovalom demencijom koje više ne mogu samostalno obavljati svakodnevne aktivnosti. Omogućuje skrbnicima da učinkovitije pomažu kod svakodnevnih aktivnosti poput jedenja, pijenja i osobne higijene (npr. umivanje, češljanje, pranje zubi, nanošenje kreme) pružajući osobi s demencijom veći osjećaj sudjelovanja u vlastitoj svakodnevnoj skrbi. U kontekstu hranjenja i pijenja ova tehnika podrazumijeva da skrbnik stavi svoju ruku ispod ruke osobe s demencijom te vodi pokret prilikom:

Za razliku od često primjenjivane prakse (radi nedostatka edukacije, vremena, strpljenja i sl.) gdje skrbnik hrani osobu na klasičan način, kod tehnike “ruka ispod ruke” osoba s demencijom aktivnije sudjeluje te na taj način održavamo njezine kognitivno-motoričke sposobnosti/vještine potrebne za provođenje te aktivnosti. Također, osobi s demencijom se na taj način daje veći osjećaj kontrole i smanjuje se mogući otpor prilikom hranjenja (odbacivanja hrane) i nepoželjnih ponašajnih simptoma koji se mogu pojaviti kada je osoba hranjena klasičnim putem. Na taj način se osoba s demencijom, iako možda nije u potpunosti svjesna, može osjećati sigurnije i ugodnije.
Pogledajte kratki video koji prikazuje vođeno hranjenje i pijenje – “ruka ispod ruke” kod uznapredovalog stadija demencije.
Teepa Snow u priloženom videu navodi:
“Pokazati ću vam kako se može dati podrška osobi s demencijom tako da se ona osjeća potpuno uključeno u aktivnost. Želim se postaviti tako da osoba s demencijom i ja postanemo jedan tim – ona i ja postajemo „mi”. Približit ću se sasvim blizu: moja stražnja noga bit će uz stražnji dio njezine stolice, a moj gornji dio tijela uz njezinu nadlakticu, s vanjske strane. Sve počinje s onim što stavljamo preko odjeće osobe s demencijom. Često ljudi pomisle na podbradke, a kad kažete „podbradak”, automatski pomisle na bebe. A ja ne želim tretirati ovu osobu kao dijete. Želim joj očuvati dostojanstvo odrasle osobe. Zato koristim marame za objedovanje koje se mogu izraditi po mjeri s željenom tkaninom i uzorkom. Cilj je da pokriju i zaštite odjeću, tako da ako dođe do prolijevanja, ono završi na marami, a ne na odjeći, a da pritom izgledaju lijepo.
Zatim ću joj pomoći da svoju ruku osloni na moju (tehnika “ruka ispod ruke”). Moja desna ruka je ispod njezine, a lijevom rukom ću pomagati približiti predmete unutar njezina dosega. Podižem šalicu i osluškujem zvuk gutanja – odmah je progutala tekućinu. To znači da mogu ponovno nagnuti šalicu; zatvorila je usne, i evo još jednog gutljaja. Sad prelazimo na hranu…Angažirat ću njezinu drugu ruku da mi pomogne pridržati zdjelicu, prinijeti ćemo žlicu ustima i uzeti zalogaj. Primijetite da joj ne dodirujem usta žlicom (na kojoj je hrana). Kad je spremna, ona ih sama lagano otvori i uzme zalogaj. Spustim žlicu u tanjur i zastanem kako bi odmorila ruku, prožvakala i progutala. Kada je progutala, lagano pomaknem žlicu da joj skrenem pažnju da je vrijeme za novo prikupljanje hrane na žlicu, prinošenje ustima i zalogaj.
Ako primijetim da počinje shvaćati što radimo (kroz osjećaj aktivacije njezine ruke ispod moje) potaknut ću je da sama pokuša, možda će uspjeti samostalno jedan ili dva zalogaja, a nakon toga, ukoliko je potrebno, ponovno ću upotrijebiti tehniku “ruka ispod ruke”. Također, imajte na umu da ukoliko je osoba dio hranjenja obavila potpuno samostalno, kada promijenimo aktivnost i prijeđemo s hranjenja na pijenje, odnosno pokušamo s čašom, možda se više neće moći sama snaći te će ponovno trebati pomoć tehnikom “ruka ispod ruke”.
Kada pomažete nekome pri jelu, pokušajte da ta osoba uživa u obroku, a ne samo da ga „odradi”. Jer jedna od rijetkih preostalih radosti koje čovjek u toj fazi još može prepoznati možda je upravo ono što stavlja u usta i u tome joj trebamo pružiti punu podršku.”